Hrabrost i žrtva ih čine posebnim - Pobjeda, 15. januar 2012.
Hrabrost i žrtva ih čine posebnim
Pobjeda, 15. januar 2012.
Piše
Balsa Knežević
Prelazak na narednu etapu školovanja predstavlja šok pogotovo kada to podrazumijeva promjenu sredine, odvajanje od prijatelja, familije i svega stoje do tada bilo uobičajeno.
Taj šok ne mora nužno da bude negativan i može biti uvod u nezaboravna iskustva koja mladu osobu oblikuju ne samo intelektualno i u oblasti struke, već i u segmentu onoga stoje čini ljudskim bićem.
Kako se osjećaju mladi ljudi koji odu da se školuju u zemlje udaljene stotinama ili čak hiljadama kilometara od njihove, gdje vladaju sasvim drugi običaji i kulturna načela, je nešto o čemu nijesam previše razmišljao dok nijesam upoznao tri moja veoma specifična sunarodnika.
Specifičnost Enite Radončić, Marije Mićković i Roberta Golovića je u tome što su imali ogromnu snagu i odlučnost da se posvete nečemu za što bi rijetko koji njihov vršnjak imao hrabrosti.
Oni su kadeti Vojske Crne Gore koji se preko Ministarstva odbrane školuju na prestižnim vojnim akademijama u Njemačkoj, SAD i Grčkoj. Ni sam upis u te škole, kako kažu, nije jednostavan, potrebno je proći psihičke i fizičke testove i prvih pola godine učiti jezik. Teško se u početku navići na striktna pravila, kulturološke razlike, nedostatak slobode...
Kulturološki šok
Dvadesetjednogodišnja Enita Radončić iz Tivtaje 2010. godine otišla na Akademiju kopnene vojske u Njemačkoj, a najteže joj je, kako je kazala, palo odvajanje od prijatelja i porodice. Prisjeća se odvajanja od ljudi koji su uvijek bili uz nju, dolaska u potpuno novu i nepoznatu sredinu i susreta sa ljudima „koji nijesu baš previše spremni da pomognu".
Bio je to kulturološki šok, to je sasvim druga kultura i sve što je za mene bilo uobičajeno tamo se potpuno drugačije vrednuje. Dodatna otežavajuća okolnost bile su jezičke barijere, bilo je teško uopšte razumjeti što od mene traži pretpostavljeni. Poslije prvih 6 mjeseci prošla je kriza i sve je bilo lakše opisala je ukratko Enita svoje prve utiske prilikom susreta sa novom sredinom.
Pred upis na Akademiju, kako objašnjava, provjeravaju su fizičke i psihičke sposobnosti kao i zdravstveno stanje, nakon čega je uslijedilo polugodišnje učenje jezika.
- Tek poslije svega toga prikupila sam prva vojna iskustva i srela sam se sa onim osnovnim što jedan oficir treba da zna o politici, taktici i pravu - kazala je Enita.
U Njemačkoj se, pored Enite, školuje još pet crnogorskih kadeta sa kojima ona komunicira kad god nađe slobodnog vremena. Prijatelje je, kako kaže, teško steći s obzirom na veoma dinamičan tempo života.
Početak najteži
Budvanin Roberto Golović se poslije završene Srednje pomorske škole u Kotoru prijavio na Vojno-pomorsku akademiju u Beogradu, ali pošto upis nije bio svake godine već prema potrebama vojske, upisao je Fakultet političkih nauka u Podgorici. Na kraju je ipak završio u vojsci što je od početka želio. Pošto je diplomirao na podgoričkom FPN-u, upisao se na Vojno-pomorsku akademiju u Anapolisu, jedinu akademiju za ratnu mornaricu u Sjedinjenim Američkim Državama.
Što se tiče života na kampusu Akademije, gdje je smješten, dvadesetčetvorogodišnji Budvanin kaže da je prva godina najteža jer je zabranjeno gledanje filmova, slušanje muzike, dok su izlasci dozvoljeni samo subotom od 12 do ponoći.
- Prva godina mi je teško pala, ali poslije toga sve liči na normalan život sa tom razlikom što nosimo uniformu, imamo po koju vojnu obavezu i dosta učimo. Poslije prvih 12 mjeseci školovanja nema toliko ograničenja. Izlasci su dozvoljeni petkom, subotom i nedjeljom, ali postoji ograničenje da ako izvan kampusa izađemo danima koji nijesu za to predviđeni uslijedi kazna u vidu zabrane izlazaka na neko vrijeme - ukratko je opisao Roberto život u Anapolisu.
Mnogi odustanu
Marija Mićković iz Podgorice je već tri godine na Evelpidon aka-demiji u Atini. Nakon završene prve godine, koja je pripremna i služi da bi se naučio grčki jezik, upisala je prvu „pravu" godinu. Marija je saglasna sa svojim kolegama daje u početku sve bilo teško.
- Na prvoj godini nijesam uopšte imala slobodnogvremena. Izlazili smo samo subotom popodne do nedjelje uveče. Bilo je naporno, imali smo nove obuke i prvi put se susretah sa nekim novim iskustvima kao što su puške, gađanje, obuka na planini. Bilo je dosta onih koji su odustali pogotovo među Grcima, jer su mislili da vojska nije toliko teška i da ih tamo ne čeka ništa naporno. Takvi obično nakon 10 dana odustanu - kazala je Marija. Drugi crnogorski kadeti koji se u Grčkoj školuju najbolje je razumiju, a ponekad joj je „najveće zadovoljstvo samo da popriča sa njima na maternjem jeziku".
